Crna knjiga 1920 - Rodnikraj

Traži
Přejít na obsah

Hlavní nabídka:

Crna knjiga 1920

Istorija > Svetozar Ćorovic

U dugoj srpskoj patničkoj prošlosti bilo je veoma mnogo perioda koji su mogli da budu sadržina "crnih knjiga", a malo ih je ipak napisano. Naša crna i nesrećna vremena davala su česte povode i prave razloge za nastanak takvih dokumentarnih spisa koji bi trebalo da budu namijenjeni i svjedočenju, i pamćenju i nezaboravu. Mnogi strašni događaji i dešavanja protutnjali su kao prave oluje i povodnji, ali o njima nije ostalo ni dovoljno pisanih tragova, pa ni jakog odjeka u narodnom pamćenju. Živa je ostala samo tanka svijest da su se oni desili, da su bili od sudbinskog značaja a često i prava istorijska prekretnica našeg naroda. Njihov eho čuo se najčešće u našoj pjesmi i u narodnim predanjima.

Usmjereni tako najviše prema epskoj slici krupnih zbivanja, pa i ukupne naše istorijske prošlosti, često smo istoriju podređivali onome što je donosila naša usmena tradicija i što je kazivala guslarska pjesma. Tek su golema zbivanja na početku ovoga vijeka, u kojima je naš narod bio neizbježni učesnik i činilac, dobila manje epsku a znatno više istorijsku i oznaku i interpretaciju. Epika je i dalje ostala, ali kao poetska forma za zadovoljavanje narodne duše, a i kao literarno viđenje određenih događaja. Pravu ulogu poprimila je istoriografija, u kojoj je nezaobilazan udio imao upravo Vladimir Ćorović (1885-1941). Istovremeno je nastala i prava prilika i potreba za jači razvoj srpske ratne memoaristike.

Kada je pred nama Crna knjiga Vladimira Ćorovića, jednog od najpouzdanijih i najvećih istoričara koje je imao srpski narod, onda nas neminovno zasipaju razne asocijacije i obuzimaju potrebe za određivanjem prema događajima i akterima koji čine njenu osnovnu sadržinu. U svakom slučaju, ovo djelo je nastalo iz duboke emotivnosti, saosjećajnosti i proživljenosti, iz potrebe za oduškom poslije strašnih događaja. Nastalo je i kao oduženje čitavom stradalačkom srpskom pokoljenju na koje se sručio svjetski rat (1914-1918).

Ćorovićeva Crna knjiga je pouzdano svjedočenje, govor dokumenata, brojki, fotografija i svjedoka. Iz nje se i naslućuju i vide goleme ljudske patnje, nesreće, glad, boleštine i umiranja nevinog srpskog naroda. Vidi se smišljena surovost austrougarske okupacione vlasti, podržane od vrhova katoličke crkve. Vidi se jasna genocidna politika, čije su posljedice nasilna smrt više desetina hiljada pripadnika srpske nacije na prostorima austrougarskih provincija Bosne i Hercegovine.

Jedna od uočljivih oznaka ove knjige je njena aktuelnost u vremenu kada se pojavila. Nju je 1920. godine objavio tada čuveni knjižar Isa Đ. Đurđević, čiji je vrlo koristan izdavački rad bio vezan i za Sarajevo i za Beograd. Očito je da se Vladimir Ćorović brzo odlučio na pisanje, da nije čekao da protekne i previše vremena, kada bi mnogi svjedoci nestali, a događaji bili zaboravljeni ili bi dobili tuđu, neželjenu ocjenu i tumačenje.

Prema ličnom tvrđenju u uvodu ove knjige, Ćorović je još 1917. godine, kao osuđenik u travničkom zatvoru, došao na pomisao da pristupi prikupljanju dokumenata i bilježenju onoga što su kazivali zatočeni očevidci, kako bi nastao jedan ovakav spis. Glavninu posla Ćorović je obavio nakon puštanja iz zatvora, a naročito 1918. godine kada se preselio u Zagreb i uspostavio neposrednu vezu sa jugoslovenskim političkim institucijama u inostranstvu i kada je mogao da dođe i do važnih pisanih izvora (neprijateljski novinski članci i sudski spisi, na primjer).

Sa pravom sjetom čovjeka i žalom racionalnog istoričara, Vladimir Ćorović je bio svjestan da nije mogao da sabere sve što bi bilo predmet ove knjige i što bi pomoglo njenom obogaćivanju. U tom smislu je on napisao: "Mnoga usta, i to ona što bi imala najviše da kažu, zanemela su zauvek. Mnogi nisu imali prilike da saopšte nekom pismenom svoje doživljaje; mnogi od pismenijih nerado ili nezgodno pišu. Mnogo se kod nekih, naročito mlađih, i pomerilo u istinitosti prikaza, dobilo nešto tuđih elemenata i postalo vrlo problematično za ovakav jedan posao".[1]

U podnaslov svoje Crne knjige Vladimir Ćorović je stavio: Patnje Srba Bosne i Hercegovine za vreme Svetskog rata. Uz jasnu nacionalnu oznaku stradalnika, piščev akcenat je očito stavljen na tu tešku i vrlo jasnu odrednicu patnje. I posredno i direktno, iz ove knjige doznajemo da nikada u ranijoj istoriji srpskog naroda nije poznato toliko sistematsko uništenje u logorima koji su značili smrt poslije golemog iznurivanja i patnji. Logori u Aradu, Šopronju, Nežideru i Doboju postali su strašna srpska gubilišta.

Ne mogu se ni izbrojati kazamati, tamnice i zatvori u kojima su čamili i nestajali naši ljudi samo zato što su pripadali Srpstvu i pravoslavlju. Pod izgovorom da je to ogorčenost svjetine zbog Principovog vidovdanskog atentata na Franca Ferdinanda 1914. godine u Sarajevu, nad našim narodom je izvršena besprimjerna osveta, nepoznata do tada u svjetskoj istoriji. Egzekucije vješanjem, strijeljanjem, klanjem i spaljivanjem vršene su ne samo nad rodoljubima koji su imali bilo kakvog udjela u atentatu, već i nad mirnim srpskim seljacima, ženama pa čak i nad djecom.

Pred silinom naše nacionalne tragedije, Vladimir Ćorović je jasno izrazio svoj odnos istoričara, ali i stav čovjeka koji ima veoma duboku motivaciju da pomogne afirmaciju onih koji su svoj život ugradili u temelje srpske slobode i otadžbine: "Mučenici ideje moraju da budu prikazani i njihova imena zabeležena za posebne stranice historije ovog pokreta, koji će, kao i svi dotle, imati da utvrdi kako se ta pojava stalno ponavlja u našoj prošlosti i dobija gotovo oblik jedne nacionalne periodike".[2]

Najmasovnije umiranje bilo je u logorima u Aradu i Doboju, gdje su zatvorske vlasti bile i najsurovije u izmišljanju najstravičnijih oblika mučenja hiljade zatočenika. Sjećanje na ta mučilišta bila su veoma svježa. Ćorović je imao veliki materijal i pouzdane dokaze, pa je aradskom i dobojskom logoru i posvetio posebna poglavlja svoje Crne knjige. On je tako prvi, kao istoričar, počeo da otkriva najvidljiviji genocid nad Srbima u prvom svjetskom ratu, o kome će kasnije biti objavljena i obimnija literatura.

Poseban izum austrougarske kaznene politike bilo je uzimanje i bezrazložno ubijanje talaca. Pri tome su birani najviđeniji i najugledniji Srbi, a naročito učitelji, sveštenici, trgovci i činovnici. U taoce su odvođene i takve nacionalne veličine kao što su književnici Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović. Posebno surov obračun izvršen je sa srpskom inteligencijom - sa učiteljima, nastavnicima, đacima i studentima. Za njim je organizovano više iskonstruisanih i namještenih suđenja (nekoliko procesa u Sarajevu 1914, 1917, u Banjoj Luci 1915-1916, u Bihaću, itd.). Najčuveniji je proces atentatoru Gavrilu Principu i njegovim drugovima, koji je počeo 12. oktobra 1914. godine. On je značio dugo zatvorsko umiranje Principa i drugih, a smrt vješanjem (3. februara 1915) Danila Ilića, Veljka Čubrilovića i Miška Jovanovića.

Veoma je bio čuven i banjalučki proces (od 3. novembra 1915. do 16. marta 1916. godine) na kome je, uz prvooptuženog Vasilja Grđića, profesora, novinara, narodnog poslanika i rukovodioca Srpskog društva "Prosvjeta", i još 154 Srbina, suđeno i piscu Crne knjige, a zbog "veleizdaje". Šesnaestorica od njih su osuđeni na smrt vješanjem, da bi im kazna zamijenjena doživotnom robijom. Vladimir Ćorović je tada osuđen na osam godina robije, ali mu je kasnije kazna znatno smanjena, pa je iz tamnice izišao prije kraja rata.

Prvi svjetski rat je na našim prostorima izbacio još jedan rijedak zločinački fenomen, a to su šuckori poluvojne a prema Srbima patološkom mržnjom nadojene zločinačke skupine, regrutovane, sa znanjem i ciljem vlasti, pretežno iz muslimanskog i hrvatskog ološa. One su vođene osvjedočenim srpskim zlotvorom Ademagom Mešićem iz Tešnja, kasnijim doglavnikom Ante Pavelića. U Ćorovićevoj Crnoj knjizi ima veoma mnogo primjera šuckorskog bestijalnog ponašanja, a na osnovu svjedočenja preživjelih i autentičnih dokumenata, koji su piscu već bili dostupni.

Ova knjiga svjedoči da, u brutalnom odnosu prema našem narodu, nijesu bili bolji od šuckora ni austrougarski oficiri i vojnici. Česti su primjeri njihovog ubijanja naših nevinih i nezaštićenih ljudi, a bez ikakvog eventualnog utvrđivanja krivice i suđenja. Posebnu pažnju Ćorović je posvetio nečasnim postupcima vojnih prijekih sudova, koji su na robiju slali čak i djecu zbog navodne uvrede austrougarskog cara i kralja. Bez ikakve istrage, ti su sudovi naredili veliki broj likvidiranja civila, optužujući ih za saradnju sa neprijateljem.

Uz svjedočenje i ljudi i dokumenata, bez prejakih emocija i strasti, u ulozi istoričara-dokumentariste, Vladimir Ćorović je izricao česte konstatacije o ponašanjima pojedinaca, osvjedočenih srpskih neprijatelja, a i čitave austrougarske vlasti. Veoma su upečatljivi prizori, u kojima raspuštena rulja, podstaknuta od zvaničnika, ruši, krade, šьačka i ubija sve što je srpsko. Naročito su pamtljivi primjeri demoliranja i pljačkanja srpskih radnji u Sarajevu, odmah iza vidovdanskog atentata, a još više objesno i sladostrasno vješanje seljaka i seljanki u sarajevskom okružju, u Hercegovini i u drugim pograničnim krajevima prema Srbiji i Crnoj Gori.

Neodoljivo se nameće pomisao da je Ćorovićeva Crna knjiga bila podsticaj za nastanak više memoarskih tekstova i dokumentarne proze, kao i za publikovanje izvorne građe koja se odnosila na isti period naše istorije. Neka djela se osjećaju kao prirodni dodatak, dopuna i nastavak Crne knjige. Tu najprije mislimo na zbornik tekstova Napor Bosne i Hercegovine za oslobođenje i ujedinjenje (Sarajevo, 1929) koji je, uz pomoć više saradnika, sastavio dr Pero Slijepčević, Ćorovićev savremenik, prijatelj i zemljak. Spomenimo i knjige Matije Popovića (Iz tamnice, Tuzla, 1926) i Jezdimira Dangića (Naše tamnovanje, Tuzla, 1938. i Glad i tamnica, Novi Sad, 1940). I oni su bili stradalnici u austrougarskim zatvorima, pa su takođe zabilježili autentične događaje i saopštili svoja viđenja i svjedočenja. Ipak, Crna knjiga Vladimira Ćorovića je bez premca, ne samo po prvenstvu u nastojanju i objavljivanju, Beh i po obilju podataka, kazanih smireno i sa ubjeđenjem istoričara koji je provjerio ili doživio sve to o čemu piše.

Može se s punim pravom reći da je ova Crna knjiga ne samo vrijedan dokumentarni spis, već i danas vrlo aktuelno i poučno štivo. Ona je najprije potvrda da srpska nesreća iz prvog svjetskog rata nije bila posljednja, već se u još stravičnijem obliku ponovila 1941. godine. A vrlo srodna su i tragična zbivanja u ratu čiji smo bili i svjedoci i učesnici i čiji eho još nije prestao. Crna knjiga je zato trajna pouka i opomena našem narodu, ali i indirektni poziv na oprez i budnost, na nacionalnu slogu i solidarnost pred uvijek mogućim tragedijama, kojih naš narod nije u prošlosti mogao biti pošteđen.

Sa iskustvom naučnika koji veoma dobro zna našu prošlost i sa trajnim istorijskim pamćenjem polihistora, kakav je zaista bio, Ćorović je izrekao umne riječi koje naše pokoljenje treba da shvati i kao amanet: "Krst je za nas bio ne samo simbol historijske borbe prema polumesecu, nego i pravo obeležje Golgote, na kome se nekoliko stoleća raspinjala vera i svet jednog naroda. Ovog zadnjeg puta, izgleda, silnije i svirepije nego ikad pre".[3]

Ćorovićeva Crna knjiga ne može da zamijeni još uvijek nenapisanu pravu istoriju srpskog stradanja u prvom svjetskom ratu. To nije ni bila namera njenog autora Ona je knjiga za naše razumno čitanje, kako bismo znali šta se desilo našim precima i kako, u ime naših života i budućeg življenja naših potomaka, ne bismo zaboravili ono što ne smijemo, što bi značilo gubitak kolektivne svijesti i pamćenja. A tada ne samo što ne bi bilo našeg usmenog sjećanja i pisane istorije, nego ne bi bilo ni naše srpske naći je.


Više>>>
http://www.rastko.rs/rastko-bl/istorija/corovic/vcorovic-crna_l.html


 
• Copyright © 2009 - 2014 by "rodnikraj"     •
TOPlist
Copyright 2016. All rights reserved.
Návrat na obsah | Návrat do hlavní nabídky